Gdje je (nestala) osječka gastronomija?

A gdje sam ja nestao zadnjih par mjeseci, točnije godina? Iskreno, u skladu s lokalnom gastro ponudom, nisam imao pretjerano o čemu pisati.

Možda sam mogao opisati svoje londonske gastro i pub avanture, ali niti sam Englez, niti se želim praviti da jesam; bolje je ponekad mirovati nego pisati uludo.

Doći će i Primitivo na red, uff… Ali ovdje ćemo se svesti isključivo na naš prekrasni grad Osijek.

Ne na Baranju, Čepin i satelitske točke koje koliko-toliko održavaju živom slavonsko-baranjsku gastronomiju. Baranjci se s pravom ljute kada ih se olako uvrštava pod slavonsku gastronomiju. Oni na svojim plećima nose dobar dio tereta jedne mlade, neiskusne i tek propupale destinacije, koju svi vole svojatati kao da su je sami zasadili. No, to je druga tema.

Moj Osijek pun je…

Vratimo se mi na Osijek; pun sunca uz Dravu, miran i tih. Nekako uz te stihove svima poznate pjesme Olgice Miler diše i gastronomija glavnog grada Slavonije. Mirna, tiha i pomalo nostalgična.

Nek’ bude jasno: nemam ništa protiv franšiza, napolitanskih pizza, fusiona, steakova, bečkih ili batkova — naprotiv, volim pojesti i tamo.

Ono protiv čega imam nešto jest činjenica da je Osijek ostao kao djeva u samom vrhu kule: bez uzbuđenja, bez fabule i bez svojih vitezova koji će ga spasiti od sigurne gastronomske dosade.

Postavit ću pitanje svakome tko ovo čita — tko po vama danas u Osijeku kuha uzbudljivo, inspirirano sezonom, zaboravljenim ili rijetkim tradicionalnim jelima daje novu dimenziju, istražuje, gura scenu, ima karizmu oko sebe ili nosi priču Slavonije? Zapamtite, pričamo o Osijeku; nemojte mi odmah lutati preko mosta…

Ako mi podastrijete dokaze, skrušeno ću se posuti pepelom i priznati svoje grijehe.

Slavonska štorija

Želim spomenuti nedavno predstavljeni Stories of Slavonia, koji je predstavljen kao „model aranžmana koji objedinjuje premium smještaj, gastronomiju, lokalne doživljaje i autentičnu kulturnu ponudu”. I predstavljen je — u Čepinu.

Na tom se događaju raspravljalo o svemu, a nas ovdje, naravno, zanima gastro dio. Dio PR objave kaže: „Nova sezona, koja započinje na jesen 2026., bit će posvećena Slavoniji i Baranji, regijama snažnog kulinarskog identiteta koje će, po uzoru na Dalmaciju, proći proces stručne selekcije i standardizacije jela. Radnu skupinu predvodit će Marin Medak, a činit će je i Tomislav Đukić, Goran Kočiš, Marko Alilović, Marko Gajski i Dario Bionda.”

Zanimalo me što je zapravo output te standardizacije slavonske kuhinje. Po svemu sudeći, to su jasno definirani i unificirani recepti za karakteristična jela regije. Dobro. Korisno. Potrebno.

No tko je ciljana publika koju ti rezultati zapravo pogađaju? Očito lokalni dionici u sektoru — ugostitelji, chefovi, OPG-ovi i pružatelji usluga u Slavoniji i Baranji — kao i mladi kuhari koji se kroz projekt educiraju.

Ali, ako se ne varam, Ugostiteljsko-turistička škola Osijek već je nešto slično napravila kroz program Kuhar jela slavonsko-baranjske kuhinje.

Cijenim trud, sve su to odreda vrsni kuhari i ozbiljni znalci. Ali možda ja ne sagledavam širu sliku, jer se opet u ovoj priči vraćamo na početne postavke: tradicionalna kuhinja.

A možda je baš sada trenutak da se znanje takvih ljudi, igrača vrhunskog kalibra, usmjeri i prema mladim kuharima koji su željni podići svoje vještine iznad tradicionalne kuhinje — ne tako da od nje pobjegnu, nego da iz nje izrastu.

Osijek očajnički treba takve kuhare. Kuhare koji ne žele samo kuhati čobanac, fiš ili, ne daj Bože, pileći bečki i pizzu, nego kreirati krajobraz lokalne gastronomije. Njima treba inspiracija. Njima trebaju domaći uzori koji će ih izdići iznad friteza.

Odlazak u grad

Vratimo se onda našim restoranima i ponudi grada.

Centar je rezerviran za Meandar, s vrlo dobrim jelima na lijepoj lokaciji; gledate u Dravu sa svojom voljenom osobom i uživate — neće vas razočarati. S druge strane, ne očekujte spektakl; ponekad zna ostati mrvicu slabiji od očekivanog.

Waldinger ima svoje svijetle momente, toplu atmosferu i lijepu vinsku kartu, ali je, nažalost, postao manje relevantan u ovoj priči. Kao da se više ne trude ni više ni manje — taman koliko treba da ostanu tu gdje jesu.

Lumiere drži neki svoj standard već godinama i nije vrhunac, ali jest dobar. Imaju svoj čuveni veliki bečki, riba zna biti korektna, ali su pomalo svuda — rasuti, nedefinirani, kao da nikada nisu do kraja odlučili što žele biti.

I to je zapravo to.

To su mjesta u Osijeku na kojima se može dobro jesti, ali teško ih je doživjeti kao restorane koji nose scenu, pomiču granice ili joj daju lice. Sve ostalo su pizzerije, bistroi ili koncepti koji također zaslužuju pohvalu, ali stvari ipak moramo nazvati pravim imenom: to nisu mjesta koja imaju snagu podići gastro ljestvicu grada.

Navedeni restorani imaju snagu, ali nemaju identitet.

Možda je posljednji Mohikanac bio Schampini. Zašto nije doživio jači zamah, zašto nije pustio dublji korijen i zašto takvi pokušaji kod nas tako lako ostanu bez daha — ne znam. Ali realno, bio je jedan od posljednjih pokušaja otvaranja nečega što je u Osijeku barem mirisalo na restoran s ambicijom.

”Nema boljeg umaka od gladi.” — Sancho Panza

Pitanje, dakle, ostaje: tko će se usuditi uzjahati svog Rocinantea i romantično uzviknuti — juriš! — prema toj mračnoj kuli, pa spasiti našu djevu iz ralja gastro dosade?

I ono još važnije: hoćemo li ga na kraju zvati vitezom — ili luđakom?